Istorijat

 Staž od 125 godina na čistim amaterskim osnovama, u večito turbulentnim vremenima na ovim prostorima podatak je koji budi izuzetno poštovanje. Malo je klubova kojima je tako nešto pošlo za rukom, tačnije vodom. Ideju o veslanju kao sportu prvi je u Novi Sad doneo pesnik Laza Kostić, tako da se počeci „Danubiusa” nezvanično nalaze u udruženju koje se zvalo „Prva udruga vatrogasna, veslačka i jačačka”, koju je slavni umetnik osnovao 1872. godine.Koliko je ova ideja bila na mestu, svedoči činjenica da je iz ove zadruge nastalo „Novosadsko vatrogasno društvo” koje i danas postoji, a zatim po ideji novosadskog trgovca Viktora Menrata i prvi samostalni veslački klub. Ideju su podržali građani Novog Sada, a kao rezultat podrške 28. marta 1885. donesen je Statut i Pravilnik veslačkog kluba „Danubius” i izabrana prva uprava na čelu sa predsednikom Viktorom Menratom. Prva probna vožnja ostala je zapisana u prvoj knjizi izlazaka na vodu, a ona prenosi da su 10. maja 1885. godine u šestercu „Štefanija” na vodu izašli Vitoršek, Savin, Menrat, Melhuk, Bala i Frank sa kormilarem Karl Majerom. Kormilar je pored imena posade i datuma zapisao i sledeće: „Prva probna vožnja. Po povoljnom vremenu, bez vetra i sunčanom danu, bez postavljenog cilja. Polazak u tri časa popodne. Uzvodno se veslalo do polovine Kameničkog ostrva. Tada je momčad donela odluku da obiđe ostrvo i posle obilaska vrha ostrva da se vesla do Kamenice. Nakon jednočasovnog odmora, usledio je povratak. Kormilar Karl Majer s.r.”

Kada se priča o rezultatima „Danubiusa”, bitno je napomenuti da se prvi obilik takmičenja može pronaći unutar samog kluba, odnosno u treningu i pređenom broju kilometara. Sumirani izveštaji iz knjiga izlazaka na vodu krajem svake godine pokazuju napredak. Tako je 1904. godine dr. Korenj Vilmoš preveslao 815 kilometara, 1907. godine prvi je Tišler Aladar sa 1430 kilometara, a Aladar je poboljšao sopstveni rekord 1911. godine kada je preveslao 2098. kilometara, što je uspeh i za današnje veslače. Pošto je veslanje u poslednjih nekoliko decenija postalo dostupno svima, iznenađuje elitni karakter kojim je ovaj sport odisao krajem 19. i početkom 20. veka. Kako je to nekada izgledalo može se pronaći u pravilima po kojima je neko mogao da postane član kluba. „Dakle, članom „Danubiusa” mogao je postati svaki žitelj sa područja Novog Sada i Petrovaradina, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Članovi su morali sami da obezbede rekvizite, a propisana je i odeća koju veslač mora da nosi. To su plavo-bela kapa, plavo-bela majica sa žutom povlakom i plavo izvezenim imenom kluba, kratke plave čakšire sa tamno plavim pojesem, plavi kaput i bele platnene cipele opšivene žutom kožom”. Zbog svih ovih uslova, klub je u početku brojao samo 11 članova, ali je već nakon dve godine postojanja broj članova porastao na 21, da bi do početka Prvog svetskog rata klub postao velika organizacija sa preko 200 članova. Iako je bilo značajnih uspeha i pre rata, klub se uzdigao u visine kada je na mesto predsednika 1921. godine došao dr Ignjat Pavlas, koji je pored zaduženja u klubu bio poznat i kao graditelj Sokolskog doma u Novom Sadu, planinar, pravnik, humanista i rodoljub. „Danubius” je već na početku rada dr Pavlasa imao uspehe, pa je tako 1922. zabeležena pobeda na regionalnoj regati u Vukovaru, a dve godine zatim prvi put u svojoj istoriji „Danubius” je bio ekipni prvak države. Pored toga što je „Danubius” prvi veslački klub na prostorima bivše Jugoslavije, on se smatra pionirom i u mnogim drugim aktivnostima.